„ŽENSKI RAZGOVORI“ (Dušan Radović, moja dramatizacija)
– komedija –
Lica :
- Frizerka
- Pomoćnica
- Gospa Mara
- Gospa Stana
- Gospa Ana
- Saška, djevojčica
- Čika Pero, susjed, penzioner
Mjesto i vrijeme radnje :
Danas u frizerskom salonu za žene. Ravno naprijed su dvije haube i
ogledala između između mušterija i
publike ( to su, u stvari, samo ramovi od ogledala ).Lijevo su ulazna vrata,
vješalica i peć, a desno, mala salonska garnitura. Na zidu, otraga su
fotografije raznih frizura, diploma, kalendar i sl.
1. Pojava
POMOĆNICA, potom FRIZERKA
POMOĆNICA (pjevuši uz muziku
sa radija, priprema peškire, pribor i sl.) : Kad me vide oči šire, žene vole oficire ...(govori za sebe).... Najbolji muževi su oficiri. Ja nisam imala tu sreću, ali, u stvari, ja
mislim da su najbolji muževi oficiri. To su, prvo,
pravi muškarci. Tamo ne primaju škartove. Sve je nekako zdravo, pa ima neke oči, oštar pogled... Meni se mnogo sviđaju
oficiri. Drugo, u vojsci nema žena. – Sve sami muškarci, tako da su i tu prilično
pošteđeni. Najgore su one puste
kancelarije gdje je izmješano. Da znate, u tim kancelarijama, tu se najviše muti. Onda, tu je uniforma... Oficir ne može, i da hoće, da se toliko
blamira i kompromituje. Uniforma
ga tu prilično onemogućava. A lijepo im stoji, pa je i to plus za ženu ...(zvoni telefon, javlja se)... lo, da?... Ma šta mi kažeš? ...Čim je crn i ima brkove, znaj koliko je sati. Ti su najopasniji,
ti crni sa brčićima... Ako hoćeš mir u
kući, nađi za muža nešto plavo i bijelo, malokrvno. To nije neka velika sreća, ali bar znaš da imaš muža...
Za ljubav i
tako, ti crni su idealni, ali za brak – nikako. Koliko sam ja gledala, svi najveći
ljubavnici na filmu su crni i imaju brčiće. Taj film u kome se oni pojave, to ne može da prođe bez gužve,
prevare ... Valjda im je takva krv ... pošto brak
nije film, je’ l tako? Bolje
nam je da nađemo nešto plavo, tiho i mirno. Tu je mnogo veća sigurnost i garancija ...(ulazi frizerka)... Evo mi je šefica, vidimo se , ćao ...(spusti slušalicu i ljubazno) ... Dobar dan, šefice. Kako ste?
FRIZERKA(skida mantil, a ova
ga preuzima i kači na vješalicu): Ništa me ne pitaj. Mene moj
muž stalno nešto laže. A ja ga puštam, nek' laže. Valjda mu to nešto treba čim laže. Te jedna je rekla da je
pravi muškarac, te druga mu kupovala burek,
te s trećom se kao sudario u hodniku...
Pa opet, kao jednog dana pogrešno ušao
u ženski WC i ne znam šta je tu sve bilo... I tako ... ima taj običaj i tu manu
da se hvali kao muškarac, valjda da
mi skrene pažnju ili da kod mene izazove ljubomoru.
Međutim, ja ne obraćam pažnju. Znam da nije toliko opasan koliko voli da priča. Možda je nekad i bilo
nešto, al' ja u to ne ulazim. Imam druge brige i tu rubriku ne vodim.
POMOĆNICA : Ne znam da li da vam pričam o svom slučaju ili uopšte,
kako ja o tome mislim, kad mislim. A već sam se, čini
mi se, odvikla od mišljenja? Sve manje mislim, a sve više trpim. Navikavam se, eto
baš tako – navikavam se. Možda brak i
nije ništa drugo nego navikavanje. Ako dvoje treba da žive zajedno i to dugo,
pa ništa im drugo ne preostaje već
da se navikavaju. To baš nije mnogo
zabavno, ali ako ne može drugačije,
onda mora tako. Molim! Ti se navikavaj malo na
mene, ja ću na tebe ... paa, možda
ćemo i moći da se podnosimo. To baš nisu neki veliki komplimenti za brak. I to sigurno nije ono što jedna djevojka
može da zamišlja, dok je mlada, ali
žao mi je ... Nije dobro ni ako mislim da je u braku sve kao u bioskopu! Ni
to nije dobro. Brak je brak. A muž i žena, ako hoće malo da promijene, eto im bioskop, eto im kafane,
prijatelji... I tako se onda brak i život dopunjavaju
i ne mora da ispadne tako loše. Ozbiljno. U tom slučaju ni muškarci ne rješavaju problem. Uzmi najboljeg muža,
poslije izvjesnog vremena to što je lijepo
potroši se. I opet ostaje to navikavanje. To ne može da se izbjegne.
FRIZERKA: Ne, ne. Ženi treba razgovoran muž, onaj koji umije lijepo
da sjedne sa svojom ženom i da
razgovara. Razgovor – to je melem za svaku ženu i to je ono najvažnije što povezuje i održava brak.
Razgovor. Za mene je samo to kuća i domaće
ognjište gdje se lijepo i ljudski razgovara. Kad muž i žena nešto preduzmu između sebe, kao mače što prede,
pa se cijela kuća ispuni tom pređom. I
sve se poveže tim nevidljivim koncima... i žena, i čovjek i svaka stvar u kući...
E, velika je stvar taj razgovor.
Kad u braku ili u kući negdje malo popusti, popucaju
konci, muž i žena sjednu da se ispričaju, pa, kao iglom i koncem, prihvate tamo gdje je popustilo i opet se sve
učvrsti i poveže. Jer, valjda, svaki pravi
razgovor ide iz srca. I kad muž i žena izmjenjaju te svoje razgovore – prosto se ugriju i zbliže, i onda je sve ljepše i
lakše. Divota. I, ako neka žena traži sebi čovjeka
i priliku, pa još ako može da bira ... Eto, ja
joj predlažem jedno takvo domaće
mače, što umije da prede i da ljudski razgovara.
2. Pojava
GOSPA MARA i pređašnji
MARA (unosi kafu) : Dobro
jutro, mile moje, evo kafice ...
FRIZERKA : Dobro jutro.
POMOĆNICA : Dobro jutro, gospa Maro.
MARA : Jao, kupiću jedan šmajser, majke mi, pa kad upadnem među
njih, pa kad počnem da ih slažem
... Eto vam, ugursuzi, kukavice i dezerteri?
Sve ste imali i na sve ste pljunuli! ... Jaoj!... Pogledajte
te puste kafane. Stalno su pune, guše se u njima,
ne mogu svi ni da stanu. Ko su, bre, ti ljudi? Imaju li oni svoju kuću, znaju li za neki drugi astal sem kafanski?? Djeca
im sama, žene im same i napuštene očajnice
... Uf? A oni pobjegli na taj otpad, na to
đubrište ... puše cigare i sređuju polako
: malo Kinu, pa malo Ameriku! Sve su sredili,
sve im je potaman, još samo Ameriku da
srede. To su, bre, kukavice, to nisu ljudi. To ni jedno ne smije životu da pogleda u oči, da se bori, da nešto
stvori. Jok! Najljepše im je da pobjegnu, da se sakriju u neku rupu, da
zabušavaju! To je sve goli zabušant i dezerter. Kad vam ja kažem. I da se ja
pitam, kao što se ne pitam, sve bih ja to po kratkom
postupku. Jel ne možeš više? Jel te strah? Jel te mrzi da živiš i da se boriš? Jel ne možeš da budeš čovjek, muž i
otac? Ako ne možeš – ne možeš, il se ubi' sam il ja da
te ubijem ... samo nemoj živ da mi truneš il da smrdiš!
To je nevjerovatno. Sve
im je bog dao i ne vrijedi. Ima kuću – ne može da se smiri u kući. Ima ženu – bježi od žene. Sve im je
dato i na sve su pljunuli. E, kad sjednu u
kafanu, onda od pjevaljke traže da im pjeva kako nemaju sreće, kako ih niko ne voli, kako, tobož, njihovo srce plače i pati.
More ... Ili bih pozatvarala sve te kafančine, ili bih na svakoj napisala:
Samo za škartove, invalide, zabušante i dezertere!
FRIZERKA: Ne znam, to valjda uvijek zavisi od situacije. Evo, da
vam ispričam svoj slučaj. Mene je moj
sadašnji muž uštinuo, časna riječ, dok se još nismo ni poznavali. Lijepo, kad smo izlazili iz autobusa u Batajnici, on
me uštinuo. Sad, ako se pitamo,
ovako, da li je to mana štipati nepoznate ženske, to jeste mana, ne kažem, ali s druge strane, da me nije uštinuo
mi se ne bi ni upoznali ni uzeli. Dakle,
s te strane to i nije tako loše. U stvari, ne znam da li me razumijete, to jeste loše, svakako da je loše ako neki
muškarac štipa nepoznate ženske. Ali ako se
na taj način, kojim slučajem, uspostavi neka iskrena veza, ako se ta veza
završi brakom, pa, bože moj, neko se
upozna ovako, neko onako. To baš nije propisano kako će se prvi put sresti budući muž i žena. To stvarno zavisi
od situacije. Kad smo se uzeli, ja sam
mu odmah prvog dana rekla :“Slušaj, Jovice, da više nisam čula da nekoga štipaš. Uštinuo si mene i to
je sad u redu, ali neka nova štipanja – to
ne dolazi u obzir!“ I, hvala bogu, ne mogu da se požalim... hoće još koji put
da uštine mene, al' dobro, ja sam mu
žena, na to ima pravo. Ja sad ne znam da li sam tačno odgovorila na to što ste od mene tražili. Vi me pitate za
muške mane, a ja samo to hoću da
vam kažem : ni te mane ne moraju uvijek biti tako loše. Sve zavisi od situacije.
POMOĆNICA : Jedna moja drugarica dugo je čekala i birala i na kraju
se odlučila : udala se za jednog
momka, prilično prijatnog i zlatnog ali pod jednom manom – bio je zrikav. Ona se prije toga opekla
dva-tri puta pa je računala ovako : pošto nema
muškaraca bez mane, bolje je da bude i zrikav nego da se kocka, ili da pije, ili... šta ja znam... šta sve muškarci
ne rade.Valjda mu je dosta ta jedna mana – misli
ona – neće valjda izmisliti i neke druge. Al' hoćeš! Taj zrikavi odao se ženskama. Da, da, malo ženskama pa malo
kartama, pa, bogami, malo i piću... Da,
da... plus tome što što je bio zrikav, nakitio se sa još tri-četiri opasne
muške mane. I to je tako
trajalo, trajalo, dok se mojoj drugarici ne smuči. „Pa dobro“, pita ga ta moja drugarica i njegova žena –
„zar ti nije dosta to što si zrikav, nego još
tjeraš sojke!?“ A on, i on umije da misli, kaže joj : „Znaš šta, ženo – od toga
što sam zrikav nemam nikakvog
zadovoljstva, a od svega drugog imam. U tome je
razlika.“ I, da vidite, to mu je prilično tačno. Lijepo čovjek kaže. Jedna je
mana biti zrikav a druga igrati karte
ili juriti ženske. I šta će, ta moja drugarica, nego ga natjera da se operiše da bar ispravi oko. Da bar smanje te njegove
mane na dvije- tri, bez kojih se ne
može.
FRIZERKA : Ne znam kako vi, ali ja volim kavaljere, galantne
tipove, lafove!... Dase! To su
muškarci! Ako ti taj priredi samo jedan dan, samo jedan provod – to više vrijedi nego pola nekog vašljivog života,
mame mi. Evo, ako ja pgledam cio svoj život,
to je samo nekoliko senzacija... pet-šest... sve drugo je luk ivoda. Ozbiljno. Izvinite, ali ja u život ne računam ono što
spavam, što radim... i sve drugo. Svakog
dana jedno te isto – pa ne znam ni koji je dan ni koja je godina. Nego, gledaj da ti se desi nešto onako, neka
promjena. A to jednoj ženi može da priredi samo
galantan tip. Onaj koji ne žali ništa – ni sebe, ni vrijeme, ni pare. Istina, Takvi su vrijedni, ali za žene mnogo
znače. Mnogo. Međutim, kako čujem, izvjesne
među nama misle kontra, a ja ludujem za slobodnim muškarcima. Razlika je, što kažu, u diferenciji. One
misle na muževe, a ja ludujem za slobodnim
muškarcima. Za mene je svaki muž domaća životinja i takve uopšte ne tretiram. Kad se samo sjetim, koliko je
sjajnih tipova propalo u brakovima! Brak je
smrt za prave muškarce. Sve što je najljepše kod jednog muškarca – to se, logično, u braku proglasi za najveću manu.
Pa ispadne da su najbolji najgori, i obrnuto.
Nema veze. Evo, ja pristajem, mame mi : vi uzmite te, što se kaže „idealne“, a nama ostavite te „mangupe“ i
„propalice“, časna riječ. Ali da znate : to
što je u stanju da vam pruži jedan mangup – to je spektakl, korida, ventikvantromila baći!
MARA : Da vam nešto kažem o svom slučaju, pošto druge slučajeve ne
poznajem. Moj muž ima samo jednu manu –
ne voli me. Ne pije, ne juri druge ženske, u svemu je normalan i ispravan, samo me ne voli. Kad bi me volio, zaista bih
se mogla pohvaliti da imam muža tako
reći bez mane. Dosta je zgodan, na dobrom položaju,
vrlo je pažljiv i pedantan. Samo, ne voli me. On i sam lijepo kaže : Tačno je da te ne volim, ali ja drugih mana
nemam. A kad ga ja pitam : pa dobro,zašto
me ne voliš? – on ne umije da objasni. Veli : znaš šta, ja te ne volim ne zato što nisi dobra ili lijepa, naprotiv,
ja te ne volim zato što ja nikoga ne volim.
Ja nemam to osjećanje da bih mogao nekoga da volim. Pa dobro, kažem mu ja, valjda postoji nešto što i ti
voliš – ili je bar postojalo? Da li voliš, recimo, domovinu ili slobodu – ono što svi muškarci vole? – Ne, ne,
ništa. Pa dobro, ne sekiram se. Ima i
većih mana od obe, pa žena i čovjek žive lijepo i slažu se.
3. Pojava
SAŠKA i pređašnji
SAŠKA (ulazi veselo) : „Dobro jutro tetka, dobro jutro svima.“
FRIZERKA : „Dobro ti jutro, mila moja. Jesi li se naspavala?“
SAŠKA: „Pa, jesam, onako... dobro je.“
MARA: „Mogle su oči, da je bilo noći.“
POMOĆNICA:“Što ja volim da spavam, ali ne da mi se.“
SAŠKA: Odlučila sam da se i ja uključim u vaše ženske razgovore.
Evo, i ja imam prijedlog. Ja
predlažem da svaka veća kafana, ili motel, otvore po jedne jaslice ili obdanište. Da se izda takav zakon, pa da
tate stalno budu sa svojom dječicom. Da ne
pate mnogo, jer ako pate može da im oslabi neki nerv, ili da im izađe neka bubuljica ili tako nešto. Možda bi te
konobarice u mini suknjama i te dekoltirane pjevačice
mogle da im pripaze na dječicu. Jer, ja koliko vidim fabrike se zatvaraju, a otvaraju se kafane. Danas
muževi od jutra pravo odu u kafanu, kao da im
je tamo radno mjesto. Po cio dan su tamo. Od čega žive i od kuda im tolike pare, nije važno. Tek, ja predlažem, kad
ostave svoje žene nek' povedu odmah i djecu.
Ako bi svaka kafana imala obdanište, to ne bi bio problem. Pogotovo što se sad kafane i ti moteli dižu po šumama i
gorama, u lijepoj prirodi. To bi za djecu bio
raj. Bilo bi im sto puta ljepše i zdravije tamo, nego sa majkama, po suterenima i šupama. A i hrana je tamo zdrava
i jaka, mnogo bolja nego što jedna majka
može da im pruži.
FRIZERKA: Vidi ti moje pametnice, rodila tetka!
MARA: Dijete pravo kaže. A i žena. Žena mora umjeti da priredi svom
mužu bar jednu nezaboravnu
stvar, bilo da je to u ljubavi, bilo da je hrana ili neki provod. Bilo šta bilo, tek on mora nositi u svom srcu
nešto nezaboravno, nešto što nikada ne može zaboraviti.
I to je onda ta spona, to što ga vezuje i uvijek vraćanjegovoj ženi. Od toga se ne može pobjeći... I ako se pobjegne,
to tako boli i tišti, da se čovjek ili odmah
mora vratiti ili će umrijeti. A svaka žena to može jer to je ženski dar. Žena je obdarena time. Valjda tim svojim srcem ili
dušom, da uvijek može prirediti nešto
tako lijepo i nezaboravno, što prosto rani čovjeka i nikad više ne zaraste. I onda se tom čovjeku mogu dešavati i druge razne
stvari. Nije važno. On može putovati po
cijelom svijetu, po najvećim zemljama. Može vidjeti što nikada nije vidio i doživio, svašta, ali ima nešto što
on nikada neće zaboraviti, nešto najjače čemu
se ipak na kraju vrati. To je to što čuva muža, ta duboka uspomena urezana u njegovom srcu. To je tajna žene: da
može, tako slaba i nježna, raniti, pobijediti i najjačeg muškarca. Jedan nezaboravan trenutak, jedna nezaboravna
riječ, jedna nezaboravna scena na vjetru
i vi ste na najljepši način zagospodarili njegovim srcem.
SAŠKA: Jao, što ste vi to, teta Maro, lijepo rekli. Moram to da
zapamtim.
MARA: Pamti, pamti, oko moje, trebaće ti.
SAŠKA (odlazeći) : Ćao svima!
POMOĆNICA: Ćao, Saška.
4. POJAVA
FRIZERKA,POMOĆNICA i MARA
FRIZERKA: Ja se najviše plašim raspuštenica. Sve to sa muškarcima i
muževima one su već jednom pregrmjele i
zvanično i praktično. One nemaju više šta da čuvaju. Nemaju koga više ni da se stide, ni da se boje. One su, u
izvjesnom smislu, zaista SLOBODNE, i
ta sloboda se ogleda u njihovom izgledu i odijevanju, tako isto i u njihovom životu i ponašanju.
MARA: Ja mislim da su udovice opasnije. Njih karakteriše prije
svega osjećajnost, njihovo srce
je još uvijek vrelo, uzburkano i aktivno. Vrlo su sentimentalne i sklone raznim iluzijama. Ako muškarac živi u
surovim uslovima života i braka, on je
veoma sklon da pobjegne u jednu takvu iluziju.
FRIZERKA: Ja ipak dajem izvjesnu prednost raspuštenicama. One su
drskog pogleda, nemaju stida, spremne
su na svaku inicijativu. Kad nešto riješe, onda to po svaku cijenu pokušavaju da ostvare. Imaju dosta
iskustva sa muškarcima, znaju sve njihove
slabosti i umiju to da iskoriste. Raspuštenice izbjegavaju da se zaljube, što
im je velika prednost, jer i dalje ostaju slobodne i ležerne.
MARA: Ne bih se složila. Treba se čuvati udovica. One mnogo ne
govore, više uzdišu. Umiju da budu vrlo
smjerne, što ima jak uticaj na neke starinske muškarce. Imaju velike krupne oči, ali ih rijetko
pokazuju. Drže ih sklopljene, zatvorene. Ali zato kad ih otvore, efekat je utoliko jači. Oblače se jednostavno i
zatvoreno, što takođe može izazovno
djelovati na muškarce. Pogotovo danas, kad je pornografija uništila svaki muški gušt, ili je na
putu da ga uništi.
FRIZERKA: Ja i dalje insistiram na raspuštenicama. One se vrlo
komotno oblače. Sve im se otvara, od
gore do dole. Kikoću se, mašu rukama, mlataraju nogama, tako da muškarac vrlo brzo postaje njihov plijen.
Vrlo često, namjerno dozvoljavaju da im
se vidi i dio veša, što, takođe, fascinantno djeluje na partnera. Direktno gledaju muškarca u oči, što takođe ima
određenog efekta.
MARA: Ne, ja i dalje ostajem pri udovicama. Žene iz ove grupacije
vole usamljena mjesta: kao što su
groblja, parkovi, muzeji, koncerti... Govore tiho, jedva čujno, što muškarca prisiljava da se primakne i
nešto malo nagne prema njima. Skloni su,
često, da spontano naslone glavu na rame prisutnog muškarca, tražeći utjehe i oslonca, što muškarca uzbuđuje i aktivira.
I kad bih se ponovo udala, mislim da bih
se najlakše udala kao udovica.
POMOĆNICA: Onomad čujem, u autobusu, viče neki prostak:“Šta se
pipaš, nisam ti ja svastika!?“I ja se sva
naježim. Šta to znači, molim vas? Da li to znači da je normalno pipati svastike?! I da li postoji i JEDNA ženska
osoba koja ne podliježe mjihovom
pipanju?! Slušajte, pa to je ipak strašno. I među životinjama postoji neki moral i neki obzir. I u najdubljoj
džungli se zna ko koga može da pipa, i tamo
je to ograničeno, zna se neki red. A ovo danas, ja ne znam. Izgleda da su meni sve žene suparnice i da sam ja suparnica
svih žena.
FRIZERKA: Izvinite, ali ja ne mogu i neću da pristanem na to. To
mora ponovo da se vrati na neku razumnu
mjeru, onako kako je nekada bilo. A nekada se to znalo: većina žena nije imala suparnice. Neke su imale po jednu i to
s vremena na vrijeme, i samo u
izuzetnim slučajevima moglo se dogoditi da žena ima po dvije, maksimum po tri suparnice. I tako, s tim
ograničenjem, još se nekako i moglo živjeti.
A danas! Izvinite, danas je, imam utisak, obrnuto. Kakav je to paradoks. Nekad su muškarci bili jači i zdraviji i
zaista su bili željni žene. I pored svega toga
znalo se za neki moral, za neku mjeru. A danas, kad je kvalitet muškaraca u svakom pogledu naglo pao, čast
izuzecima, danas ni svastike ne mogu da prođu bez
pipanja.
4. POJAVA
STANA i pređašnji
STANA: Dobro jutro svima. (svi
je pozdrave)
POMOĆNICA: Ne, ne! Ta stvar se mora riješiti... Ili lijepo, ako
može, i ako nije kasno... ili onako kako
mora – pozvaćemo sve žene na ŠTRAJK! Na obustavu svih supružinskih i drugih dužnosti sve dok se ne prihvate naši
zahtjevi. Da se jednom zauvijek
utvrdi: šta je za pipanje, a šta nije i ko koga ima pravo da pipa!
STANA: E, nemojte baš tako. Nema smisla. Meni je, vjerujte, žao
muškaraca. Ja ih žalim. Iskreno ih
žalim. Zaboga, pa ti jadni muškarci, oni ništa drugo i ne rade... slušajte, pa njihova je glavna životna ideja
da se nama dopadnu. Oni se međusobno
takmiče u glupostima, samo da na sebe skrenu pažnju. I to što su gordi, i to kad su jaki i važni, kad se prave
grubi i bezosjećajni, to je sve zbog nas.
Oni misle da to nama imponuje. Jadni ljudi. Zaista, jadni. Oni kradu zbog nas. Puni su zatvori takvih
zaljubljenih lopova. U bolnicama, takođe, leže mnogi osakaćeni muškarci. Strašna je ta njihova međusobna borba za žene.
Mnogi u toj borbi stradaju. Ne
znam kako ih niste pročitale. Pa oni se muče, trse, lažu, ginu, polomili su se da nas očaraju i zaprepaste.
Ja ih zaista žalim. Puna su groblja takvih
koji su pred nama htjeli da se pokažu, pa nisu izdržali.
FRIZERKA: To je strašno. Stalno dokazujući svoju muškost, snagu,
pamet, oni samo otkrivaju svoje
slabosti.
MARA: I ako već tražite najveću mušku manu, tražite je tu, u toj
njihovoj sujeti, u toj bolesnij
ambiciji da budu bolji od drugih ili najbolji. I razumije se, kad ne uspiju u tome, onda završe u bolnici, u kafani ili
za kockarskim stolom. Zaboga, zar je to tako
teško shvatiti? Mi se udajemo za umorne, poražene borce. Oni postaju naši tek kad izgube i poslednju bitku.
FRIZERKA: Brak – to je zaslužena penzija za bivše ljubavnike.
MARA: Da, da... Samo to i ništa više.
FRIZERKA: I onda mi treba da ih popravljamo. Ko da ih popravlja?
POMOĆNICA: Popravljaju ih. Ko kaže da ih ne popravljaju? Kad izgube
vid daju im naočale, kad ogluve guraju
im ona dugmeta u uši, kad pogube zube – dobijaju nove najlonske. Sijeku ih, umeću neke nove koske, ono što
nikad nije bilo. U sred srca im
švajsuju neke nove ventile. Grdne pare odoše na te popravke, samo da ih održe, da ih ne izgubimo. Da mogu još
malo da nas muče i kinje i da nam piju dušu
na pamuk. Ako može 100 godina – 100 godina.
MARA: Ja nisam za to, da se toliko i da se neko tako silom i
vještački sprječava...
FRIZERKA: Šta ima? Čovjek je kao staklo: kad jednom prsne nema mu
lijeka. Sem da uzmeš drugo, novo.
POMOĆNICA: I mjesto da se pruži šansa onima koji su zdravi i mlađi,
sve pare odoše na bolnicu, na te
lijekove i aparate. Kao, bože moj, važan je humanizam.
FRIZERKA: Ako je toliko važan što se taj humanizam ne okrene malo i
prema toj ženi, da vidi malo kako ona
živi i da'l njoj nešto treba. Možda bi i žena imala štošta da kaže.
MARA: Al' ne može! Nemaju računa. Muškarci se drže između
sebe. Oni su na svim položajima i samo oni o svemu odlučuju.
I, naravno, neće se popravljati ono što je
najvažnije kod muškaraca, a to je karakter, nego samo tako: zubi, oči, jetra, bubrezi, srce, samo da im produže život po
svaku cijenu. Jer, kao, svi su se naživjeli
i svima je dosta života a samo muškarci nisu. Samo su jadni muškarci ostali željni svega. Pogledajte, pa danas
ima više udovaca nego udovica, što nikad nije
bilo. Kad odem nekada na groblje dođe mi da se zaplačem. Nigdje nikog. Pustoš. Jer udovci ne sjede na groblju kao
udovice. Ne. Oni vežu šarene mašne pa u
kafanu. Namiguju i pričaju viceve. Milo im što su živi. Bože sačuvaj i sakloni.
STANA: Možda ne bi bilo loše da se otvori neki servis za mušarce,
neka radionica gdje bi mogao da se
popravi svaki muškarac koji je u kvaru. Možda bi to moglo... pa, lijepo, kad žena primjeti da kod muža
nešto škripi, da je negdje zaribao ili da ne prima
gas... da ga šlepuje u servis, pa tamo onda stručno da ga dotjeraju. Ako mu je karoserija čuknuta ili zgužvana, da ga
farbaju. Da mu zamijene neki dio, da pročiste
dizne, a ako treba neka mu ubace neki novi amortizer. Sve što nađu da nije ispravno da poprave, ako treba
generalna – generalna.
MARA: To bi se isplatilo i njima i ženama.
STANA: Znate kako je, sve je više muškaraca i sve je veća gužva u
saobraćaju. Malo, malo pa dođe do
nekog sudara. To ne može da se izbjegne u ovolikoj gužvi.
POMOĆNICA: A naravno ima i nekih maloljetnica koje pozajmljuju tuđe
muževe. Iskoriste ih pa ih ostave u
nekom jarku. To je činjenica. Žena prijavi da joj je nestao muž, policija se razleti da ga nađe i nađu ga slupanog ko
zna gdje. Nestao je u Nišu, a oni
ga nađu u Zrenjaninu.
STANA: A uvijek vam je jeftinije da popravljate starog muža nego da
tražite novog. Zato i mislim da ne
bi bilo loše da se otvori neki servis, bar za manje kvarove, jer muž nije nikakav luksuz. Muž je potreba
savremene žene.
5. POJAVA
PERO i pređašnji
POMOĆNICA: (sa smješkom dok
ulazi Pero i unosi poštu) : Evo, neka kaže čika Pero.
PERO: Dobro vam jutro i zdravo svanule.
FRIZERKA: Šta bih ja bez vas, čika Pero? Nikada ne bih stigla poštu
da donesem.
PERO: Ma šta mi fali, dijete? Malo se prošetam, a nekom sam od
koristi. Još ja nisam za staro gvožđe.
MARA: Bogami, da ima taj servis, dalo bi se tu štošta popraviti i
bio bi kao nov.
PERO: Kakav servis?
STANA: Ja predlažem... (sipa
mu kafu)... Hoćete li kaficu?... Da se otvori servis za muškarce, za popravku muškaraca.
PERO: (tužno): Izeš to,
kad se najvažnije ne može popraviti!
POMOĆNICA: Šta znate, nauka napreduje velikim koracima, možda vas i
srede, a možda se nešto i zakači!?
PERO: Znam ja svoje dobro jutro, hoće, đavola. Zakači se za mene
neka tetka iz „ŽETEPE“-a, kao onomad.
MARA: To nam nisi pričao. Da čujemo.
PERO: Ma, pusti, muka...
FRIZERKA: Hajte čika Pero, pričajte nam.
PERO: Glasno srkne kafu, spusti šoljicu i pažljivo ih pogleda) :
Molim vas, obratite pažnju. Ovo
prvi put iznosim. 1964. godine, avgusta, mene socijalno pošalje u Vrnjce, da se malo odmorim i da se
liječim.
MARA: Stara, dobra vremena.
PERO: I dobro. Pokupim se ja i odem. Nemam pojma, ne znam šta me
tamo čeka. Prvog dana – ništa,
drugog dana – ništa, al' trećeg dana, samo da vam pričam. Trećeg dana zakači se za mene neka tetka.
Tako, mojih godina, samo krupna, jaka,
jača od mene, iz ŽETEPE-a Beograd. Kao, i ona bolesna, ali onako prilično jedra i vesele naravi. Ja je izbjegavam,
nije mi ni do čega, došao sam da se liječim,
al' ona insistira. Da joj pravim društvo, da ručamo zajedno, da idemo na izvor. Ja se izvlačim koliko mogu, al'
kako ćeš? Mala je banja: malo, malo, pa ili ja
natrapam na nju ili ona na mene. Ne vrijedi.
MARA (s podsmjehom) :
Neće mačka slanine!
PERO: I dobro, mislim se ja, nema veze. Važno je da redovno pijem
vodu i da se izliječim, ako mogu. To mi
je najvažnije. Kad jednog dana, evo nje kod mene u sobu...
POMOĆNICA: Opa, bato!
PERO: Šta će biti? Upao joj trun u oko, pa ako imam čistu maramicu
da joj pomognem. Ja se tu malo
trgnem, al' još sam naivan. Ništa ne predpostavljam. Imao sam čistu maramicu, izvadim joj trun i mislim to je
sve. Još uvijek ništa ne slutim.
FRIZERKA: Jadničak.
PERO: Al' 'oćeš! Ona me gleda onim vlažnim očima i samo trepće. I
taman ja ustanem i da vratim
maramicu u kofer, kad me ona uhvati za ruku: „Kaži, srećo, kako da ti se odužim!“ Av! Tek tu ja shvatim koliko
je sati. Pokušam da izvučem ruku, al' ona
ne pušta. Gotovo. Gospođo, zavapim ja, mogu da vam pokažem dijagnozu... bolestan sam... nemojte, molim vas, nije
mi ni do čega... nemojte da griješite dušu...
ja vam nisam dao nikakvog povoda... mene je ovde poslalo socijalno... Al' ne vrijedi. Ona se sve više primiče, golica
me, naginje se na mene da me poljubi. Ja
trzam ruku, trzam, al' ne mogu da se iščupam. I opet počnem da je preklinjem. Gospođo, ja to ne želim. Meni je ljekar
zabranio na izvjesno vrijeme... dok pijem tu
vodu. Al' ne vrijedi. Ona ne sluša šta ja govorim, nego se onako velika i jaka baci na mene, poklopi me. Ja počnem da
se koprcam kao kornjača ispod onog njenog
oklopa.
MARA: (frizerka) Neću
dugo, vidjet ćeš. I on će kapitulirati.
PERO: Borio sam se koliko
sam mogao i dok sam mogao... i na kraju popustim, predam se, šta ću? I tako sam ja, može se reći silovan u svojoj
42.godini. Borio sam se na svaki
način da ne prevarim svoju ženu, ali vidite i sami, nisam mogao. Da l' to u izvjesnim slučajevima može da
se odobri ili ne vi odlučite.
POMOĆNICA: Pa ovo je, čika Pero, sasvim opravdano sa vaše strane!
PERO (ustaje) : Odoh ja
po drva.
FRIZERKA: Hvala vam, čika Pero, velika vam hvala.
6. Pojava
Pređašnji bez Pere
MARA (pogleda preko naočala
za Perom) : Ja mu ne vjerujem, čuj otimo se!? Kome taj prodaje svoje poštenje!
FRIZERKA: Kažu da je u mladosti bio velika švalerčina.
POMOĆNICA: On! Ma šta vam pada na pamet, vidite kako je, jadničak,
smotan.
MARA: Takvi su najgori. Oni sve oko vas lale-mile, računate: on je
smotan, ne zna on to, bezopasan je, pa
hop – on omasti brke.
POMOĆNICA: Ma ne vjerujem.
MARA: Da, da. Evo sada, ako bi mu zavirila u džepove, našla bi neke
brojeve telefona samo sa inicijalima,
neku kratku, tajanstvenu, na brzaka naškrabanu poruku na parčetu papira i sve tako.
FRIZERKA: Znate šta... ja to moram odmah moram da vam kažem. Ja
nikad ne zavirujem u džepove svoga
muža. Nikad. Ja to smatram poniženjem za ženu. Ne, hvala. Ja se tim stvarima nikad neću baviti. To su stvari u koje
jedna prava žena, sa dostojanstvom, ne
bi smjela da dira. Ja se unaprijed grozim od toga što bi sve moglo da se nađe u džepu jednog
muškarca. Po mom mišljenju, žena ne bi smjela da
se spusti na taj nivo. Mi naše muževe nikada dovoljno ne poznajemo. Da li ćemo ih bolje upoznati ako im zavirujemo u
džepove? - to je pitanje. Uostalom, ja i ne želim da baš sve saznam o svom mužu.
Meni to nije potrebno... Zašto? Mogu
da vam navedem samo jedan primjer: moj muž je jednom htio da mi pokaže rentgenski snimak pluća, nešto su
sumnjali, pa su mu snimali pluća. I on je
htio da mi pokaže taj snimak, valjda da se pohvali ili da me utješi da nema ništa na plućima. Međutim, ja sam odbila, nisam
htjela da gledam. To je, recimo, stvar
koja me kod mog muža uopšte ne interesuje. A tako je i sa džepovima.
STANA: Ja sam, u početku, radila takve stvari. Kontrolisala sam
svog muža. Međutim ili ja to ne umijem
da radim ili nemam sreće, tako da nikada nisam znala da li sam ga uhvatila ili nisam, jer kad god ja
mislim da sam ga u nečemu uhvatila on mi
poslije sve objasni i ja ispadnem glupa, i još poslije moram da mu se izvinjavam. I zato još više izbjegavam da ga
kontrolišem. Jednom sam ga zatekla kako
se sa jednom komšinicom ljubi u liftu. On mi poslije kaže da je to bila opklada. Drugi put sam mu u džepu našla
fotografiju neke žene, sa plaže, u kupaćem
kostimu. Ja ga pitam šta je to, a on mi kaže da je to jedno žensko đubre i da je baš ponio tu fotografiju da mi je
pokaže. Da vidim ženu koja je napustila nekog
njegovog najboljeg druga. I uvijek tako. Ja ga uhvatim ili mislim da sam ga uhvatila, a on mi objasni da sam u
zabludi. A pošto žena nikada ne može da znada
li je nešto istina ili nije, ja sam riješila da izbjegavam takve stvari. Lakše mi je tako.
POMOĆNICA: Samo nešto da se razumijemo: svakom muškarcu spremaju se
razni mamci. S tim da budemo
načisto. I nisu oni krivi, nego su krive žene. Mi smo krive. Mi bacamo razne mamce, a muškarci se onda hvataju. Recimo –
šlicevi. Ja mislim da su razni
šlicevi na suknjamastrašni mamci za jednog muškarca. Ili, recimo, neki pretjerani dekolte ili mnogo
tijesne suknje. Sve to skreće pažnju muža
sa svoje kuće, svoje žene. I onda se poslije kao čudimo, odakle su karte u džepu? Tako, lijepo, namame se. Mi ih namamimo.
Ja namamim, recimo... (frizerki)... tvog čovjeka, ti namamiš
mog i gotova posla.
FRIZERKA: Najbolje je kad svaka žena mami svog muža.
POMOĆNICA: Jeste, ali mnoge žene to zapostavljaju. One misle, muž
mi je, šta ima još da se mamimo? I tu
se, normalno, najviše prevare, jer ako ti nećeš da ga mamiš, ima ko hoće, je l' tako? Gdje god pogledaš, na sve strane
mamci.
MARA: Moje mišljenje: ako možeš ikako – nemoj da se rodiš žensko!
Jer, ako ti se to zalomi, spremi se
na velike muke. Mučila se moja majka i ja se mučim i sve žene koje poznajem, sve se muče. Nema tu... Ako
te ne muči muž, sama se mučiš. Muče te,
evo ovako, karte, razne sumnje. Vjerujte, kad bi to samo moglo, sutra bih se operisala, iako sam udata. Pa neka
dijete ima dva oca. Šta će mu majka?
FRIZERKA: Mislim da pretjerujete.
MARA: Dozvolite da završim... Htjela sam da kažem da je muški rod
takav. Sve mu pripada i sve mu polazi
za rukom. Imaju sreće. Il' ne znam šta je.
POMOĆNICA: Znam jedan slučaj: žena uhvatila muža u nekoj prevari u
nečemu, i šta će jadnica, riješi se na
ono najgore... da ga unakazi, da mu sipa sodu u oči. I sačeka ga nekako na nekom zgodnom mjestu i prospe mu tu sodu. Al'
to bila ova posljeratna soda, mlada,
nikakva i čovjeku ostanu oči, i još mu nekako dođu krupnije i crnje, valjda ih isprala ona voda, prosto ljepši nego
što je bio.
MARA: To hoću da vam kažem, muškarac je tako stvoren da ga prati
sreće. A mi žene i same vidite, da vam ne
pričam.
FRIZERKA: Prvo, da sam ja muškarac, meni nikada ne bi mogao da se
desi neki kiks, na primjer, ostaviti
karte od predstave u džepu, to je kiks. I, da sam ja muškarac bila bih, tačnije bio bih bar toliko
ferda ne pravim takve kikseve. Ima muževa koji
o tome vode računa i kojima se takav kiks ne može dogoditi. Odnosno, dozvolite, postoji i druga mogućnost: da
muž iskušava svoju ženu, da namjerno ostavlja
karte u džepu i da time izaziva ljubomoru kod svoje žene. Razumijete? Postoji i ta mogućnost. Da sam mu ja
žena uvijek bi pošla od toga... Izvinite, samo
da zapalim cigaretu... (vadi i pripaljuje)...
Uvijek se nešto uznemirim kad govorim
o tim stvarima. Ponovo bih se vratila na svoju početnu misao – da sm ja muškarac. Moramo malo poći i sa te strane,
jer mi žene smo često pristrasne. Mi stvari
gledamo samo sa jedne strane. Prvo, ja sm u principu protiv toga da muž vara svoju ženu, bez obzira da li je ta druga
ljepša, mlađa... To ne dolazi u obzir.
POMOĆNICA: Slažem se.
FRIZERKA: Dakle, da sam ja muškarac, ja bih pošao od toga. Drugo,
ako bi to, ipak, u nekim slučajevima bilo
neizbježno, jer živi smo ljudi...
POMOĆNICA: Kao kod čika Pere?!
FRIZERKA: Da. U tom slučaju ja sebi ne bih dozvolio takav kiks.
Međutim, muškarci su često nesposobni i
nespretni... i tu onda dolazi do drame. I mislim da je prava šteta što su neki muškarci, muškarci, a
neke žene – žene. U mnogim slučajevima bi
bilo mnogo bolje da je obrnuto. Ima mnogo žena koje bi bile bolji muškarci od postojećih.
MARA: Slažem se... (ugleda
kako ulazi gospa Ana)... A, evo nam i gospe Ane.
7. Pojava
Ana i pređašnji
ANA: Dobar vam dan drage moje djevojke, znate šta se desilo? Persu
ostavio muž?!
MARA: Koju Persu? Našu Persu?
ANA: Da, da, onu finu, tihu, mirnu Persu.
FRIZERKA: Zašto?
ANA: Nije zašto, nego sa kim i zbog koga.
POMOĆNICA: Pa to znamo, sa mesarovom kćerkom... onom... kako se
zvaše...?
MARA: Stanojka.
POMOĆNICA: Da, Stanojka.
FRIZERKA: Ja bih ga ubila da je moj muž. Mene da ostavi, fuj!
ANA: Neka proba. Ja sam mu rekla: Ti možeš da odeš, ali najviše 20
koraka... Tu te stižem i
likvidiram!... Pa nisam ja duvan, pa da možeš da me ostaviš i da me ne ostaviš! Ne može to tek tako da se
ostavlja. Voleo sam te a sad volim drugu! ... Ma
nemoj! Au, što je to jak razlog. Prije svega nikoga ti nisi volio niti možeš da
voliš. Ti si sebičan tip i prema
tome to odpada. Nego, da vidimo šta ima još?... Ne slažemo se u braku!... Ma nemoj?! A ko se to pa slaže u braku? I
to ne priznajem. Da čujem – ima
li nešto drugo?
POMOĆNICA: (imitira muškarca):
Intelektualne razlike.
ANA: Opa, znači, tu me gađaš! E pa, dobro, kad si me već povukao za
jezik, ja mogu pred svima da kažem:
sve što si pročitao u životu, pročitao si u klozetu. Za drugo tvoje čitanje ja ne znam, nisam
primjetila. Ja neću da kažem da je to malo, ali je to sve što sam te ja vidjela da čitaš... Šta ima još?
FRIZERKA: Ne podnosiš moju familiju!
ANA: Tačno. Ne podnosim. Ali, ja imam samo majku i sestru, a tebi
je familija i ujka i ujkino dijete i
ujkina snaja... i njena sestra po ocu i niko ne umire nego se samo rađaju, sve novi i novi... Pardon. Na to
nisam obavezna. Možeš li da izmisliš nešto
drugo, da ne bude toliko glupo? Ne možeš?... – pa onda sjedi tu i ćuti. I da znaš... Odobravam ti samo da umreš. To možeš i
na to imaš pravo, a sve drugo – ne
dolazi u obzir!
MARA: Pravo kažeš, tako treba sa njima.
ANA: Ma naravno, ako im samo jednom popustiš – gotovo je.
STANA: Mene je moj prešao. Alal mu vjera. Kako me je on prešao, još
me niko tako nije prešao. Svaka mu
čast. Počelo je to još prije tri godine. Svakoga dana presvlači veš, a meni se vajka: Ostarismo... Nema više... Gotovo...
Došlo vrijeme da se rastajemo...
Ja na groblje, a ti u starački dom... I sve tako, a ja naivna, pa se rastužim, pa ga sve nešto tješim i
razuvjeravam. A on ne prestaje. Redovno se brije
i pere kosu, kupuje neke moderne košulje, a kako koju košulju kupi, veli: ovo mi je možda poslednja košulja... kad
pojede nešto lijepo – ovo mi je možda poslednja
ćurka... Kad smo ljetos bili na moru, veli: ovo nam je, možda, poslednji put da smo zajedno na moru. I ja
budala, ne mogu da ukopčam o čemu se radi. Molim
ga da se odmara i da ne misli na to. Još smo mladi, rano je za takve misli. A on ne prestaje: Šta je bilo, bilo je.
Oprosti ako sam te nekad uvrijedio... I svakog
dana samo to. I naravno, jednog dana se otkrije cijela stvar. Pukne i meni pred očima ali kasno. Sve se objasni...
I onoliko kupanje i presvlačenje, i ono redovno
brijanje i nove košulje. I onoliko njegovo ubjeđivanje da je sve gotovo, da smo poslednji put zajedno na moru...
Sve se to lijepo otkrije i objasni. On našao
neku, spanđao se s njom i smislio kako sve to da izvede, kako da me pripremi za taj udarac. I ništa, ja mu se
zahvalim na pažnji, što je bio tako delikatan
i pažljiv...
POMOĆNICA: Što bih mu se ja zahvalila, pamtio bi me dok je živ.
MARA: U redu, nema veze, ljudi smo, bože moj... Al' onoga dana kad
je trebao da se vjenča sa onom drugom,
ja mu opalim telegram: „MAMA JE UMRLA DOĐI ODMAH“. I on napusti vjenčanje i
odjuri u Mladenovac. A ja odem kod te njegove – kod tog gabora i akrepa, ošišam je nularicom do glave. Zadovoljim
sebe stoprocentno i sad sam mirna.
FRIZERKA: A on? Šta bi sa njim?
MARA: Ništa, vratio se ko pokisao miš i eno ga, manji je i dan
danas od makovog zrna.
ANA: Joj! Samo da vam pričam. To je bilo na sam dan Nove godine. Negdje
pred ručak, ja se nešto motam po
kući, muž u kupatilu, kad čujem – neko kuca kroz prozor. Odem u sobu, pogledam – nigdje nikoga. Ne vidim.
Odem opet ukuhinju, kad opet neko
kuca. Otrčim ponovo u sobu, otvorim prozor, kad ispod prozora dvije djevojčice, djevojke... Nemaju
više od 18 godina... Šta je bilo, koga tražite? Kad će jedna od njih: tetka, daj mi malo tvog muža. Smiluj se
na mene siroticu. Da si živa i
zdrava sto godina. Gospođo, kumim te bogom, molim te, ljubim te – daj mi malo tvog muža!... Ma, marš
odatle! – ciknem ja i zalupim prozor i vratim se
u kujnu, sva drhtim. Neću mužu ništa da govorim, ne zna o čemu se radi. I taman poče malo da me popušta taj
užas, kad čujem neko zvoni na vratima... ne slutim
ništa, odem i otvorim vrata, kad na vratima opet njih dvije. Ne mogu očima da vjerujem. Nemam snage ni vrata da
zatvorim. Potpuno ošamućena, kad će
ona druga: Staro, kupujem staro! Stare čike, stare deke, stare muževe... Ajde, gospođo, ako imaš nekog starog muža, da
ti više ne treba... Mogla sam da umrem, tu
na vratima... Ne znam više ni šta sam im rekla, ni kako sam se odvukla do prve stolice. I evo, još uvijek ne mogu da dođem
sebi... Ne gledajte me tako. Danas- sutra
i kod vas mogu da zakucaju na prozor! Ako ne one, šta znaš, možda ću zakucati ja: Tetka daj mi malo svog
muža, smiluj se na mene siroticu...!... Pa zašto,
zar ne vidite da ćemo sve poludjeti? I zašto onda ja ne bih zakucala na vaša vrata i zavapila: Staro, kupujem staro! Daj
mi gospođo nekog starog muža, ako ti više
nije potreban!
MARA: E ja, bogami, neću. Dosta mi je i onaj moj.
FRIZERKA: Dakle, znate li šta je najčešća muška mana? To što su
slabi, najviše na srcu, a zatim i
na nekim drugim stvarima. Srčana mana – to je, mile moje, najgora muška mana.
MARA: Meni je prvi muž umro od srčane mane, vrlo mlad. Onda sam se
ponovo udala, i onda mi je ponovo
umro i taj drugi muž, opet od srca. Šta ja znam, zašto oni ne mogu da izdrže taj život i kako tako brzo
popuste? Al', eto, ja sam bila te sreće da mi
dva dobra muža umru, da ne znam koji je od koga bio bolji.
POMOĆNICA: Pa sad ovaj treći, treća – sreća, a?
MARA: Jeste, nema ovome smrti bez dobre sjekire.
FRIZERKA (kad se nasmiju):
Eto, vidite. Ja mislim da je to ipak najgore. Srce. Taj koji pije, taj se ipak vrati svojoj kući, svojoj
ženici i dječici. I onaj što se karta, i taj malo
zakasni, ali i on stigne. Al' onaj muž koji umre – taj je umro i ne vrijedi ga čekati. Taj više neće doći.
MARA: Zato, ako treba da se proglasi najgora muška mana, slušajte
mene, dva sam muža sahranila, -
nema gore mane od srčane mane. Ne znate da li je gora za muža ili za crnu ženu – udovicu. Od prvog
muža ostale su mi dvije žive zaove, od drugog
tri. I nisam se smjela, u početku, po treći put udavati. Šta ja znam, kakve su, mogle bi reći: šta ko radi – ova se samo
udaje.
POMOĆNICA: Sve dok nije naišao onaj pravi!
MARA: U početku ga nisam htjela, tog trećeg, bilo mi ga žao. Kakva sam
malerozna i fatalna, bojala sam se
kako će on jadnik isto tako završiti.
STANA: Slušajte, pa muškarci nisu samo ženski problem, oni su
svjetski problem. U cijelom svijetu ne znaju šta će sa
muškarcima. Pa, molim vas, šta radi naše čovječanstvo
već mali milion godina, nego baš to o čemu mi sad govorimo. Da li muškarci mogu da se poprave? Ne mogu, i
to je dokazano. Što ih više popravljaju,
sve su gori. Ne može, to je iluzija. Kako može da se popravi ono što nikada nije valjalo? Kako?! Izmisle crkvu i
boga, al' ne vrijedi gdje ćeš kad je i sam
bog muškarac.Pa izmisle školu-tu ih tešu, kako koga, nekoga 10, a nekoga i 20 godina, pa opet ništa. Diži ruke. Pa onda
izmisle popravni dom- kao, tu će da ih
poprave. Popravljaju ih dvije-tri godine, pa batale, džaba i vrijeme i trud i
pare – to se ne popravlja. Može
samo da ispadne gore, bolje nikad. Pa onda šta će? – daj da izmisle zatvor...
POMOĆNICA : Pa to vrijedi.
ANA : Ne vrijedi. Potrpaj ološ u te ćelije i samice, zazidaj to na
po 10 i 15 godina. Popravljaj
kako hoćeš i čim stigneš, ne vrijedi. Kako ga pustiš on opet u štetu, nevaljalstvo, u kriminal.
FRIZERKA: Nema njima lijeka. Muško se ne liječi. Zbog njih je
izmišljena i vojska. Ako bi se tako
mogli malo da očvrsnui da se uljude. Ništa. Dok je ustroju – još na nešto i liči. Ali čim mu daš „voljno“ –
gotovo je, dođe do one svoje muške prirode
i opet sve isto. Bre i ratuju, i ginu, sijeku im, bre, i ruke i noge ništa. Ono
što ostane, koliko ostane, to je
opet muško, onakvo kakvo je bilo.
ANA: Ne može. Muškarac se brzo kvari, kao mlijeko. Čim malo duže
stoji na vazduhu – odmah ga osjetiš, kiselo,
kvarež, buđa. A ono što se jednom ukiseli i ukvari – to slobodno možeš odmah da baciš. Ja se izvinjavam ako ovo nekoga
pogađa... (ulazi Pero)... Nema dana a da ne jure neke muškarce, da ih ne
hapse, da im za nešto ne sude. To
je činjenica.
8. Pojava
PERO i pređašnji
PERO: (spušta naramak drva
kraj peći): Evo drva, a što se toga tiče ni vi niste ništa bolje.
FRIZERKA: Hvala vam, čika Pero. Jeste li za jednu rakijicu?
PERO: Uvijek.
MARA: Kako to misliš, kad kažeš da ni mi nismo ništa bolje?
PERO: Za razliku od nekih ja uvijek i govorim onako kako mislim...
Tako mislim, kao što sam rekao.
MARA: Dokažite.
PERO: Molim, evo, pogledajte... (pokazuje na glavu)... Vidite ovu belegu ovdje?... (frizerka
mu daje čašicu)... Hvala lijepo... Živjele!... (pije)... Je l' je vidite? E, ona, ta
belega, ima svoju priču... nju sam zaradiopošteno i za nju ne pravim pitanje. Zatekao me muž sa njegovom ženom i, šta
će, morao je. Raspali me kvakom. Otkine
zdravu kvaku i oplete me pošteno. A ja, k'o svaki lopov, kroz prozor, pa magla!
POMOĆNICA: Jao, čika Pero, pa vi ste prava švalerčina.
MARA: Poslije se ja oženim sa tom istom ženom. Muž je ostavi, a ja
je oženim. Vratim se u tu istu kuću, al'
sad i ja pošteno, k'o svaki muž. Popravim onu kvaku, metnem moje ime i prezime na vrata... k'o čovjek. I počnem da
živim ljudski: da jedem kad 'oću i
šta 'oću, da gledam televiziju, sve normalno. I bogami, živio sam tako, uhvatim, uhvatim, jedno pola
godine. Obučem se, najedem se, sve onako kako
pripada. I po propisu. I tako, kažem, sve bi lijepo jedno šest mjeseci, a onda se sve okrenu naglavačke.
MARA: (zajedljivo): Došla
maca na vratanca,a?
FRIZERKA: Vratio se prvi muž?!
PERO: Ma, jok!
ANA: Ma pustite čovjeka da govori... (Peri)... I šta bi?
PERO: Vratio se ja, jedne noći, iznenada i zateknem zuđeg muža u
mojoj kući sa mojomženom. Sjede njih
dvoje i večeraju. I meni se nešto smrče, pa i ja krenem da odvalim onu kvaku, al' ne mogu. Oznojene mi ruke pa neće. I
dok se ja tako rvem sa tom kvakom, onaj
potegne kašiku za supu... i mene – ovdje. Posred glave!
POMOĆNICA: Jadni, čika Pero, baš mu se ne da.
PERO: Ne mogu sad da vam pokazujem, al' lijepo se vidi belega. Neka
baraba. Zna da je lopov, i zna da to
nije pošteno, i umjesto da zaglavi kroz prozor, on mene, rođenog i zakonskog muža, kašikom.
MARA: Po sred glave?
PERO: Po sred glave. Ja se tu strovalim u nesvjesticu i osvjestim
se tek u ambulanti. Previju me,
puste me, i ja gdje ću nego u svoju kuću. Al' 'oćeš! Kad dođem pred vrata, a ono drugo ime, drugi ključ. Znači
drugi, odnosno treći čovjek.. i ja tu izvisim,
onoliko. I zašto vam ja sad to pričam? Ne znam ni sam. Od one kašike ostale mi posljedice. Malo, malo pa se izgubim.
FRIZERKA: Je l' može još jedna rakijica?
PERO: (pruži joj čašu):
Može... A, ovo sam htio da vam kažem. Slušajte, žensko je žensko. To je pitomo čeljade. Ono može i
hoće da živi sa svakim. Eto, i ta jadna žena.
Imala je prvog muža i sve u redu, al' tad se ja pojavio. Dobro, ona pristane, mogu i ja da joj budem muž. I taman pristane
na mene, okači se onaj treći.
MARA: Ima žena pravo. Tako i treba.
PERO: Možda i treba, ne branim, ali kakav će utisak ona da stekne o
muškarcima?
MARA: Pa vidiš da je stekla onakav kakav treba da stekne. Treba vas
mijenjati kao šešire.
FRIZERKA: Ja ne znam. Meni moj muž sve ispriča. Tako je navikao,
ima povjerenje u mene i sve mi ispriča.
Valjda zato što nema nikoga, ni majku, ni sestru... ima samo mene. Vrti se, vrti i sve mi ispriča. I ja se trudim,
koliko mogu, da ga razumijem. Ipak,
muž mi je... ako ja nemam razumjevanje kao njegova žena, ko onda može da ga razumije?! On voli mene, a to
što ponekad radi, to radi samo kad
pogriješi. I sad je samo pitanje da li mi možemo da oprostimo i da razumijemo.
A ja, pošto je to moj muž, ja mogu i da razumijem i da oprostim. Ja ga više volim što je iskren i što me ne laže i
da sve znam, nego da ga jurim i da mu ne vjerujem.
ANA: Znate kako je... Svako ima svoje mišljenje o tom pitanju. Ja
sa svojim mužem imam drugačije
dogovore, jer drugačije ne vrijedi. Ovo je kuća, ovo su tvoje obaveze u kući, ovo ti je radno
vrijeme. I molim... Ako redovno ispunjavaš obaveze
prema kući, ne interesuje me više ništa. Imaš svoje slobodno vrijeme, slobodan si čovjek, možeš da radiš šta
voliš. Je l' tako? I nemoj samo da zamišljaš da
me varaš i da izigravaš neke tajne i misterije. Prosto, ne zanima me ni s kim
si bio ni šta si radio. Ako si
redovan u kući, ako ispunjavaš obaveze kao muž i domaćin, neka ti je alal, je l' tako? Jer, mi njih da
kontrolišemo to je nemoguće, da ih
ispitujemo a oni da nas lažu. I to je ispod dostojanstva. Eto, ja sam tako sredila tu stvar i ne mogu da se požalim.
PERO: Eto snajka, odoh ja. Hvala ti na rakiji.
FRIZERKA: Na malo.
POMOĆNICA: Vama hvala, čika Pero.
PERO: Doviđenja A-FE-ŽE!
SVE: Doviđenja, čika Pero.
/Pero ode/
9. Pojava
Pređašnji bez Pere
MARA: A i ovaj Pero, nije nego.
POMOĆNICA: Pa šta mu fali?
ANA: Ne fali mu ništa, nego ima i previše... jedno 30 godina.
MARA: Laže. Laže, vala, čim zine. Njega neko da gađa kašikom i da
se zbog toga osvijesti tek u
bolnici?! A znate li šta je bilo, u stvari?... On je nasrnuo na tog ljubavnika, koji je u stvari bio šoferčina, pa
kad ga je uzeo u ruke, sve mu je koske
polomio, eto, zbog toga je on završio u bolnici. I, na posljetku, nije se on kući vraćao, nego je poslao svoga brata da
u njegovo ime moli da mu rospija vrati njegove
lične stvari i garderobu.
POMOĆNICA: Jadni, čika Pero, baš mi ga je žao.
FRIZERKA: Bože moj... Moj muž zna da sam ja uvijek u stanju da mu
se revanširam. Dvostruko i trostruko,
pa nek' izvoli. Ako on da gol, ja odmah izjednačim. Jednom sam mu priredila jednu takvu stvar i sad mu više ne pada na
pamet da nešto pokušava. Ja mu ne
branim. Ja mu to otvoreno kažem: izvoli, slobodan si. Ali, znaj da te čeka revanš. I još plus neke stvari... Ako ti
tako voliš, molim, možemo da
tjeramo, što se kaže, do stojedan i nazad. Ja sam još uvijek zgodna i to za mene nije nikakav problem. Ja
izbjegavam takve stvari, polazim od toga da sam
udata. Međutim, ne pada mi na pamet da izigravam neku mučenicu. To mi je odvratno. Brak, to je za mene... to su za
mene terazije, vaga... ko kod njega pretegne,
dobro, ja mu se odmah revanširam. Ali ako pretegne neka prevara, molim, tu smo, odmah prelazim u ofanzivu. To
je jedina prava ravnopravnost. Ništa ja
ne dajem za neki ženski moral i slično. Što je moralno za njega to je i za mene. Molim. Ja sam gospodar situacije i
on ima samo da šeni i da govori: Da, draga!...
Tako vam je, moje drage, to kod mene. Tako je i nikako drugačije ne može biti!
10. Pojava
SAŠKA i pređašnji
SAŠKA: (ulazi usplahireno,
frizerki): Tetka, brzo. Naredio tečo da zaključaš salon i odmah dođeš kući, stigla njegova rodbina.
FRIZERKA: Neka čeka... (sprema
po salonu)... Ako su njegovi, nisu bogovi.
SAŠKA. Rekao je, ako ne dođeš za pet minuta da će on sići i sve ti
ovo polomiti i zapaliti.
FRIZERKA: Žene, idemo. Kakva je budala, to bi i uradio, idemo...!
/sve žurno izlaze i gase svjetlo u salonu/
Zavjesa